Kratak osvrt na arhitekturu prošloga vijeka

Arhitektura je jedna od najkompleksnijih disciplina. Zbog toga ju je teško i definisati. Teško je i sa tačnošću odrediti njen nastanak u historiji čovječanstva. Događaj kada je čovjek uspravio kamen visok šest metara, ostavljajući poruku budućima:“bio sam tu“je star isto kao i ribolov i zemljoradnja. I kao umjetnost i kao nauka uvukla se u svaku poru čovjekovog života . No, svjedoci smo da je arhitektura u prošlom stoljeću doživjela promjene u najširem smislu te riječi.Moze se oprostiti loša knjiga,zaboraviti loš film, preslušati loša muzika, ali se nikako ne može oprostiti loša zgrada pored koje svako jutro prolazimo. Zbog toga je uloga arhitekta danas itekako važna. A kakva je to danas uloga arhitekta? Nije li danas arhitektura pobjegla od arhitekata u fleksibilniji, brži, praktičniji, elektronski svijet, zaboravljajući sve ono što su arhitekti za nju činili 2000 godina unazad do Vitruvija. Ona je postala važna svima, ima je svugdje i u svakom obliku, svakom mediju. Postala je bitna za sve ono što treba koncept, strukturu, oranizaciju, identitet. Ako arhitekti ne shvate tu činjenicu,ne pobjegnu od realnog,postoji mogućnost da arhitektura ne napravi svijet za 50 godina. Treba zaviriti u taj svijet prije malo više od 50 godina.Arhitektura je tada bila kontinijum koji je završavao urbanizmom. “Kuća je bila mali grad, grad je bio velika kuća“(Rem Koolhaas, 2000). Nije bilo individualizma. Bio je arhitektonski svijet, i arhitektura je bila iznad svih. Teme su stvarane iz arhitekture,a ne iz individualnog i jedinstvenog mozga arhitekta. Obješene fasade, prave i racionalne forme, “manje je više“, 'mašina za stanovanje“... medjutim, u takvom okruženju arhitektura i arhitekt kao buntovnik nisu mogli opstati. Arhitektura je postala bezlična, ponovljena bezbroj puta, isti objekti su građeni na različitim meridijanima. Onda je Robert Venturi, možda nesvjesno, spustio arhitekturu na zemlju. Izbjegnuta je destrukcija memorije. Manje je postalo dosadno, fasade su se opet počele kititi raskošnim elementima i postajale smiješne, gledano sa današnjeg aspekta. Onda je upravo tvorac funkcionalizma,zagovarač pravih formi, mašine za stanovanje, neočekivano, začuđujeće genijalno projektovao kapelu Ronchamp.

I nepresušna čovjekova inspiracija je ponovo ugledala svjetlost dana. Medjutim, postmodernizam je potonuo isto tako brzo kako je i nastao. Istovremeno su materijali usavršeni, tehnologija uznapredovala i bili su ispunjeni svi uslovi koji će učiniti da arhitekt savlada prostor u materijalnom smislu. Pojavili su se arhitekti koji su to učinili i koji su modernu drugačije interpretirali i arhitektura je ponovo uzletjela. Jasna je poruka Renza Piana i Richarda Rogersa na Pompidou centru (Pariz, 1976).

Arhitektura je ponovo počela impresionirati.
“Arhitektura je umjetnost, koristi tehniku kako bi izazvala emociju“ Renzo Piano,1998.
Početkom osamdesetih pojavljuje se dekonstruktivizam.
Hladnokrvni Peter Eisenman je uspio sa Jaquesom Derridom naći zajednički ideal-novu arhitekturu, koja kritički napada postojeće, banalizirajući prostor, zaboravljajući prošlost. Sve je počelo konkursom za park La Villette 1981. godine, na kojem je pobijedio dekonstruktivist Bernard Stchumi. Nakon izložbe arhitekture u organizaciji Philipa Johnsona,1988. dekonstruktivizam postaje globalan. Zavoljeli su ga bogati investitori, mulinacionalne kompanije, a na scenu su gurnuti poznati arhitekti koji su prije toga bili iznad obične gradnje. Dekonstruktivizam donosi puno pozitivnih stvari, arhitektura dozivljava procvat, arhitekti postaju brend. 1997. Frank O. Gehry projektuje Guggenheim u Bilbaou i definitivno spaja dekonstruktivizam sa virtualnim svijetom arhitekture. Izaziva emociju na jedan potpuno novi način, po prvi put u historiji čovječanstva...