Intervju: Emir Ramović - između arhitekture i umjetnosti

Emir Ramović (1984.) iz Sarajeva, živi i radi u Beču kao slikar, arhitekt i dizajner enterijera od 2012. godine. Karijeru u austrijskoj arhitekturi je započeo u etabliranom arhitektonskom birou Moser Architects gdje je na poziciji Head of Design do 2015 godine razvijao i vodio mnogobrojne internacionalne projekte, sa fokusom na luksuzni segment u hotelskoj i stambenoj arhitekturi. Nakon toga nastavlja svoj rad samostalno u saradnji sa svojom suprugom u sklopu studija Boya Architecture & Management.

Još kao student Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu je ostvario nagrade i publikacije, među kojima je značajna pulikacija RESTART – Arhitektura u BiH 1995 – 2010, sa nagrađenim konkursnim radom Spomen sobe – Memoriajli Centar Potočari iz 2006 godine. Kao samouki slikar posljednjih petnaest godina eksperimentiše s različitim metodama crtanja, slikanja i dizajnerskih tehnika, uvijek pomjerajući granice sopstvene kreativnosti. U periodu od 2015 -2018 godine pohađa eksperimentalne kurseve metoda oblikovanja na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Beču gdje produbljuje svoj umjetnički rad.

Prepletena staza arhitekte i slikara je obilježena intenzivnim umjetničkim radom, dugogodišnjim angažmanom na arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, interdisciplinarnim umjetničko-istraživačkim projektima, pisanjem te pravljenjem filmova.

U razgovoru za „Sarajevo Construction“ govorio je o poslijeratnoj arhitekturi u Sarajevu, različitostima u pristupu projektovanju, vezi između umjetnosti i arhitekture.

sa-c.net: Sarajevska škola arhitekture i njen utjecaj

E.R.: Sarajevsku školu arhitekture sam najprije doživio kao vrlo nespremnu i otuđenu u svojoj ulozi. Pored rijetkih arhitekata i profesora koji su sa velikim trudom pokušali da prenesu budućim arhitektima univerzalne vrijednosti arhitekture i graditeljstva, opći stav škole se utopio u post-ratnim
utjecajima i političkim nadmetanjima. To je itekako ostavilo trag na univerzitetski kolektiv, na strukturu nastavnog plana pa time i na nas studente. Nestankom kolektivne ideologije došlo je i do krize identiteta škole što se u konačnici odrazilo na prenos znanja. Od sarajevskih arhitekata i
profesora sam često slušao kako „arhitekta treba da zna sve po malo“ neki bi čak i dodali „ništa previše“. Ja vjerujem u potpuno suprotno. Sve po malo i ništa previše, je u prvu ruku jasan odraz post-socijalističke traume uz jak utjecaj i strah male sredine i još manjeg tržišta. „Znati više“ i „biti
drugačiji“ se tumači kao prijetnja, a ne kao vrlina.

Kada izostavim nostalgičnu priču o prijeratnim velikanima kao nosiocima „sarajevske škole arhitekture“, ne ostaje baš mnogo za jednog znatiželjnog studenta osim stare dobre kafanske zezancije. Za mene je to značilo da za sebe stvaram drugačiji svijet u kojem istražujem i iznova preispitujem odnos čovjeka i prostora te sebe kao kreativca. Zahvalan sam na podršci svojih mentora te na prilici da u Sarajevu kroz razne kreativne aktivnosti u sklopu Asocijacije studenata arhitekture i Dana arhitekture upoznam interesantne i znatiželjne ljude sa kojima sam gradio jednu drugu školu arhitekture.

sa-c.net: U čemu se ogledaju različitosti u pristupu projektovanju u Beču i Sarajevu

E.R.: Znatna razlika u odnosu na Sarajevo jeste značaj zajedničkog dobra te vizija samoodrživosti. Proces projektovanja nije isključivo uvjetovan investitorovim željama ili pak arhitektonsko-urbanističkim parametrima. Često je pored investitora potrebno uvjeriti grad a time i zajednicu u
dobrobit projekta.

Sama činjenica da u Beču postoji više arhitektonskih fakulteta i akademija s različitim pristupima, produbljuje tu tematiku. Ono što mogu generalno izdvojiti jeste da pored utjecaja svjetskih trendova na arhitektonsku scenu Beča, očit je vrlo strog pristup projektovanju. Proces projektovanja je definisan postojećom urbanom strukturom, usvojenim urbanističkim planovima, planovima razvoja grada, strogim pravilnicima projektovanja, oblikovanja i izvođenja itd.

S druge strane postoje projekti koji vrlo šturo prate navedene parametre bez da se oni preispituju. To je vrlo očito u stambenoj izgradnji a pogotovo u projektima socijalnog karaktera. Trenutno se u Beču grade hiljade kvadrata stanova sa lošim dispozicijama, skučenim dnevnim boravcima, spavaćim sobama u koje ne može stati garderober te izdvojenim wc-ima bez umivaonika. Dok su uspostavljeni građevinski standardi alfa i omega na svakom projektu i gradilištu, projektantski parametri koji se odnose na dobrobit i kulturu stanovanja su luksuz koji preostaje samo onima koje svoje nekretnine plaćaju u milionskim ciframa.

sa-c.net: Svjedoci smo da kod nas pobjednička rješenja sa konkursa dožive velike izmjene tokom izgradnje. Nekad su te promjene u tolikoj mjeri da se promjeni i sama spratnost/gabariti objekta. Da li je to učestala pojava u Austriji?

E.R.: Konkursi su uglavnom vrlo dobro pripremljeni. Prije samog raspisa konkursa izrađuje se jedna ili više studija izvodivosti, koja služi kao podloga za programski sadržaj. Česta podjela konkursa na dvije faze ili etape omogućava da se najprije odluke donesu na osnovu konceptualnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja prije nego što se uđe u uži krug i u razradu projekta sa svim potrebnim tehničkim detaljima i obrazloženjima.

Konkursni normativi i parametri pretežno vode ka tome da objekat bude onakav kakav je zamišljen. Hoće li biti razlika u odabiru boje ili izmjena materijalizacije neće igrati veliku ulogu ako je koncept objekta i njegova strateška zamisao ispoštovana. Nastoji se ipak ispoštovati prvobitna postavka. Mislim da se ne može desiti da se planira spratnosti P+4, a da se na kraju napravi objekat sa par spratova više kao što je to slučaj u Sarajevu. Možda postoje rijetki takvi slučajevi koji su sigurno na neki način opravdani.

sa-c.net: Vaše mišljenje o ekspanziji stanogradnje u Sarajevu?

E.R.: Drago mi je da se otvorilo veće tržište koje je omogućilo mladim arhitekticama i arhitektima da ostvare svoje prve izvedbe pa i u konačnici svoje vizije. Međutim očito je da je ekspanzija stanogradnje i gradnje kuća u sukobu sa planiranim razvojem grada. Parcijalna, politički uslovljenja, nestručna i kratkovidna rješenja obilježila su grad dugoročno. Teško je ignorisati kolaps saobraćaja, poteškoće vodosnabdijevanja, zagađenost vazduha te destrukciju urbanog tkiva. Mislim da je Sarajevo dugotrajno obilježeno nakon zadnjeg rata, možda i značajnije nego tokom same okupacije grada.

Opet vjerujem da će istovremeno sa ekspanzijom stanogradnje doći i do ekspanzije svijesti arhitekata, koji će se više boriti za svoju struku i za svoj grad, mladi stručnjaci koji će uspostavljati nove zakone odupirući se letargičnosti gradske i političke uprave. Vidno je da Asocijacija Arhitekata u BiH kao i organizacija Dana Arhitekture svojim neumornim angažmanom i involviranjem već pravi prve korake ka tome.

sa-c.net: Koji su prema Vašem mišljenju svijetli primjeri u poslijeratnoj izgradnji u Sarajevu i BiH?

E.R.: Pored privatnih stambenih kuća kojih ima nekoliko jako interesantnih u BiH, vrlo uspješnim projektima smatram projekat Spomen-sobe Memorijalni centar Potočari - C. Hinterreiter, G. Wochein, A.s Šepić, I. Tatlić; Roditeljska kuća – Normal arhitektura, Upravna zgrada tvornice
cementa Kakanj – Studio Nonstop, Turski kulturni centar – Studio zec. Lista je znatno veća, međutim prilikom svojih polijednih posjeta BiH i Sarajevu sam pod jakim utjecajem loših primjera koji zasjenjuju one vrijedne spomena.

sa-c.net: Gdje pronalazite inspiraciju u procesu razvijanja ideje za novi projekat?

E.R.: U fokusu mog rada i istraživanja stoji intuicija. Ja sam sebe kao kreativca još davno upoznao i dozvolio stvaralačkoj energiji da bude dio mene i mog života. To mi je omogućilo da tu energiju dublje istražim, šaljem slobodno u prostor i dijelim sa svojom okolinom, s ciljem da pratim njene tokove i otkrijem njene izvore. Arhitektura, dizajn, slikarstvo, muzika i film su za mene alati i platforme za istraživanje. Početak projekta i razvoj ideje može biti rezultat uspješne sinergije ili individualne vizije, životnog izazova, prepreke ili unutrašnje konfrontacije. Inspiraciju pronalazim u svemu ovome.

sa-c.net: Kako objašnjavate vezu između arhitekture i umjetnosti i kako Vam to pomaže u projektovanju?

E.R.: Sloboda umjetničkog izraza, intuitivni proces, nedovršenost i greška su elementi slikarstva izrazito interesantni za primjenu u jednom strogom svijetu kao što je to arhitektura. S druge strane, konstruktivne programerske i projektantske vještine arhitekte su neprocjenjiv alat u rukama umjetnika. Zanimljiv je taj skok iz jednog svijeta u drugi, a još zanimljiviji kada stvaralac postane spona ta dva svijeta.

sa-c.net: Da li možemo očekivati Vašu izložbu u Sarajevu?

E.R.: Naravno, želio bih izlagati uskoro u Sarajevu. Već neko vrijeme razmišljam o jednoj potencijalnoj postavci koju sam nedavno izlagao u Veneciji i Beču. To je serija radova pod nazivom „Gedankenwanderung“ (putovanje misli) nastala 2016 godine, tematski vezana za Sarajevo a zapravo rezultat istraživanja konkursnog rješenja Spomeničkog kompleksa Tunela spasa. Prilikom pripreme konkursa se razvila jedna zamisao vezana za sam proces prolaska tunela od koje nisam mogao i želio tek tako da odustanem. Bilo bi mi drago to podjeliti sa Sarajevom.

Emir Ramović
www.emirramovic.com
Instagram: emir.ram
www.boya.at
Instagram: boya_architecture_management

(sa-c.net)