Nedavno me je jedan objekat Zahe Hadid podsjetio na cipelu... Do toga je došlo. Onda mi je palo na pamet da sam nekad negdje pročitao da savremeno igranje formama u arhitekturi sve više podsjeća na dizajn automobila. Pokušao sam se vratiti stotinak godina prije: Villa Savoye nije ličila na Ford Model A. Zatim pedesetak godina prije: Vanna Ventury House nije ličila na Volkswagen Beatle. Zašto, onda, danas, tako?

Da li su dizajn i tehnologija izgradnje toliko napredovali da brišu granice disciplina različitih mjerila?

Ili se danas sve svelo na izazivanje primitivnih vizualnih impresija?

Zaha Hadid Architects, Performing Art Centre, Abu Dhabi, UAE; Guggenheim Hermitage Museum, Vilnius, Lithuania

I koja je zajednička tačka Art Centra u Abu Dhabiju, jednog italijanskog supersportskog automobila i savremene cipele?

A da se ne bi opet sve svelo na komentarisanje arhitekture Zahe Hadid i njoj sličnih kvaziavangardnih, sad već i nazovi arhitekata, biće riječi o cipelama i automobilima. Za promjenu.

Dizajn cipela je tijesno povezan sa anatomijom stopala, poznavanjem čitavog procesa proizvodnje, i naravno, sa kreativnošću dizajnera. I sad bih trebao iznositi još pročitanih definicija o dizajnu obuće, medjutim, nisam sa time upoznat. Ono što je svima poznato je ograničenost dizajna ergonomijom stopala, i tu prestaje svaka rasprava o tome: većina nas neće nositi tijesnu cipelu, ili cipelu koja nam je iz ma kog razloga neudobna. Ima izuzetaka.

Lacoste Spring 2009 Collection

Dizajn automobila sam pratio u srednjoškolskim danima, i divio se tadašnjim futurističkim konceptima, a sa čudom posmatram kako je danas većina tih automobila doživjela serijsku proizvodnju. Recimo, tada sam dobro upamtio Alfa Romeo Breru, koncept sa izrazitim farovima i oštrim linijama dizajna. Mislio sam da se nikada neće serijski proizvoditi. Danas je vidjam na ulici. Nesumnjivi progres automobilizma. Uvidjam, takodjer, slične tendencije u savremenom dizajnu. Ne smije se rizikovati. Tako su mi aerodinamični Mercedes-Benz CLS, Opel Insignia, VW Passat CC i tako dalje, jako slični automobili.

Iulian Bumbu, Lamborghini Insecta

Ono što je opet svima poznato je ograničenost dizajna mjerilom čovjeka. Ne smije se pretjerivati.

I arhitektura je uslovljena mjerilom čovjeka. Još uvijek se uvjeravamo da je tako, čak i onda kad udaramo glavon o plafon, hodamo tijesnim hodnicima, dodirnemo bravu visočiju od nas, ili se jednostavno, izgubimo i zalutamo. Ne bi li objekat „Bio lijep“!

Spajanjem disciplina sa dominantnim aspektom vizualnog arhitektura se uzdiže i postaje potreba svemu onome što treba formu, oblik, dizajn, stabilnost i funkciju. Stoga je neminovan uticaj dizajnerskih stremljenja drugih disciplina na arhitekturu. I obratno. Medutim, kada taj dizajn zasjeni osnovni zadatak arhitektonskog objekta i arhitekturu učini još zabavnijom igrom hiperbogatih savremenika, ona nazaduje i čeka bolja vremena.

„Umjetnost koja ima cilj da zabavlja bogatu klasu ne samo da je nalik na prostituciju nego i nije ništa drugo već prostitucija.“ (Tolstoj).

Sve bolje razumijem divan završetak prošlovijekovnih prepucavanja modernista i postmodernista:

Less is more, (Mies Van Der Rohe)

Less is a bore, (Robert Ventury)

I am a whore! (Philip Johnson)

Un studio, Modern Art Museum, Dubai, UAE; Ken Shuttleworth, Olympic Aquatics Center, London, UK